Hrvatskim izgnanicima – povratnicima ne cvjetaju ruže. O tome sam se već uvjerio u Šimićima i Prnjavoru.

Nema puteva, nema struje, nema posla, nema škola, nema poljodjelne mehanizacije, ponegdje krađe imovine povratnicima.

Možda će Hrvatima u Kotor Varošu biti bolje, mislim se ja. I dok se vozim prema Novom Selu, padaju mi na pamet priče dobronamjernih ljudi: „Znate, oni su svojevoljno otišli. Onaj biskup ih je lično ispraćao na stanicu.“ I onda me to podsjeti na priču dobronamjernih ljudi iz druge nacije: „Nitko Srbe nije tjerao iz Sarajeva. Oni su sami otišli na nagovor paljanskog rukovodstva.“ Sjećanja mi naviru. Tko li je mene nagovarao da odem sa dvije putne torbe iz Sarajeva jednog hladnog decembarskog dana 1992? Ostavio stan, vlastitu biblioteku, namještaj, položaj profesora Univerziteta, da se više nikada tamo ne vratim. I ja sam beskućnik kao i oni i bez ikakve imovine. Ni kučeta, ni mačeta. Samo što ovi to ne znaju. U međuvremenu sam promijenio nekoliko država i nekoliko sudbina. Plače mi se, ali odolijevam. Već sam se toliko puta isplakao.

Put prema Novom Selu je odvratan, blatnjav. Ni traga od asfalta.

Auto poskakuje upadajući iz jedne rupetine u drugu kao da sam na kroskantri reliju. Povraća mi se, ali nekako izdržavam. Napokon stižem, muke prestaju. Nalazim se pred nekoliko desetaka ljudi od kojih su neki na ovaj sastanak došli iz Hrvatske i Austrije. Pitam ih, koliko ih živi ovdje. Pet domaćinstava. Ali, posvuda je isto, nema više Hrvata, nastavljaju oni. Prije rata, u Kotor Varošu ih je bilo oko 11.000, sada ih je tu svega nekoliko stotina. Kako ćemo ovdje živjeti? Nema puteva, čak ni makadama, trafo-stanice su razmontirali, ukrali, kuće su spaljene, posvuda divlje deponije smeća koje šire zarazu, a posla ni za lijeka. Ipak, mi bismo se vratili, nastavlja drugi, kada bi nam država osigurala kakve-takve uvjete za povratak. Pogledajte! Svake godine u kolovozu na proslavi Svetog Roka, zaštitnika Novog Sela, okuplja se pet do šest tisuća ljudi. Napravili smo nekoliko udruga, sami riješili problem pitke vode i obnovili crkvu. Nemamo, međutim, gdje živjeti. Dođite, da Vam pokažemo.

Idemo kolima, koja su, začudo, još u voznom stanju, do sela Bilice. Slika je apokaliptična, mješavina ratnog uništenja i horora. U stvari, nigdje nijedne zdrave kuće. Čitavo je selo bilo spaljeno. Samo ogoljeli, djelomično očuvani, čađavi zidovi. Žbunje i korov posvuda. Nema ni ptica, ni pasa lutalica.

Konačno se vraćamo u kotorvaroški hotel. Sjedamo. Slušam što ljudi pričaju.

„Mene su 1992. prisilili da sve svoje dam državi ako hoću da izađem“, veli Ilija. Mario nastavlja: „Meni je potrebna potvrda, radi evidencije staža, da sam proveo tri godine na (prisilnoj) radnoj obavezi. To isto vrijedi i za mog oca i brata.“ „Nije sve tako crno“, dodaje Ivica. „U općini je porušeno oko 1.200 kuća, ali stotinak ih je ipak obnovljeno.“ Ali drugi odmah prosvjeduju. Vidi se da im je teško. Lica su im naborana i izmučena, ruke drhtave. „Tražimo da se vrati svih uništenih 17 trafo-stanica, od kojih su samo dvije restaurirane. Šuma se nelegalno siječe, krade, odvozi i prodaje. Više puta smo obavijestili vlasti o tome, ali nitko ni da mrdne. Kažu da nisu nadležni. Zakon o šumama treba hitno mijenjati.“

Šutim i gledam što mi ljudi stavljaju preda me: tužbe općinskim organima sa datumima i potpisima. Konkretna imena ljudi koji vrše krađu. Što da im kažem? Da ću im pomoći? Naravno da ću im pomoći. Prevrnut ću nebo i zemlju da im se, barem, za početak, putevi dotjeraju. I razmišljam o istovjetnim problemima Srba i Bošnjaka izbjeglica – povratnika koji svi nijemo, skupa sa Hrvatima, viču: „Eli, Eli, lama sabahtani“ (Bože, bože, zašto si nas napustio).

Ovdje ima i propusta tipa da je u bilicama i novom selu obnovljeno 100 kuća( u bilicama na žalost još uvijek ni jedna) ova brojka se odnosi na cijelu općinu kotor varoš te ista tako navodi se da je Sv Rok zaštitnik novog sela ali oprostićemu G.Vlajkiju ove propuste jer je bio pod jakim dojmom katastrofalnog stanja u samo dva mjesta. Šta bi tek bilo da je imao vremena obići svako selo( što će svakako biti napravljeno).

Emil Vlajki – 21.02.2011 17:48